Osvajanje Crvenog planeta

Crveni planet Mars fascinira Zemljane tisućljećima. Još su egipatski astronomi u drugom tisućljeću pr. Kr. imali zabilješke o njegovu gibanju. Ne čudi onda da je nedavno slijetanje sonde InSight na Mars pobudilo veliki interes javnosti.

Prva teleskopska opažanja Marsa napravio je Galileo Galilei 1610, a danas je taj planet nastanjen s nekoliko robota koje smo tamo poslali. Nedugo nakon teleskopskih opažanja u 17. stoljeću određen je i period rotacije Marsa (24 h i 37 min), nagib osi rotacije (nešto veći od Zemljina), a uočene su i polarne kape. U 19. stoljeću astronomi su krivo pomislili da su detektirali spektroskopske potpise vode u atmosferi Marsa pa su tada popularizirane ideje o životu na Marsu. U dvadesetim godinama prošlog stoljeća određen je raspon temperatura Crvenog planeta (od –85 °C do 7 °C), a 1947. Gerard Kuiper pokazao je da se u tankoj marsovskoj atmosferi nalazi uglavnom ugljikov (IV) oksid (CO₂ ) (95,3 %). Marsova godina traje gotovo dvostruko duže od Zemljine, a gravitacija je trećina Zemljine. U Marsovu tlu je 5–14% željeznog oksida (zato je crven). Važna godina u povijesti istraživanja Marsa je 1971, kad Mariner 9 izvodi prvi uspješan let oko orbite, šalje više od 7000 fotografija i nalazi smrznutu vodu ispod polarnih kapa. Godine 1976. Viking 1 obavlja prvo uspješno slijetanje na Marsovu površinu, a 1997. Mars Pathfinder slijeće uz pomoć padobrana i započinje vrlo uspješnu misiju u sklopu koje šalje više od 17.000 slika. Godine 2004. na Marsovu se površinu spuštaju dva rovera, Spirit i Opportunity, pri čemu je Spirit potvrdio da je Marsom prije tekla voda.

Odmah po slijetanju na Mars poslane su na Zemlju prve fotografije / ABACA/ABACA/PIXSELL

Slijetanje na Mars nije lagana zadaća, a sastoji se od mnoštva koraka grupiranih u tri dijela: ulazak u atmosferu, spuštanje i slijetanje. Za vrijeme putovanja prema Crvenom planetu dio sonde treba biti okrenut prema Suncu da bi svi uređaji imali dovoljno energije za nesmetan rad, a antena prema Zemlji zbog komunikacije. Sedam minuta prije slijetanja dio sonde potreban za putovanje prema Marsu odvoji se, a ostatak kapsule orijentira se tako da toplinski štit gleda točno prema atmosferi. Sonda se u tom trenutku giba brzinom od 21.000 km/h, a u atmosferu treba ući pod kutom od 12^o. Ne smije strmije jer bi udarila u deblji dio atmosfere, rastopila se i izgorjela, a ni pliće, da se ne odbije od atmosfere. U trenutku kad sonda dođe na vrh atmosfere (oko 110 km iznad površine Marsa) počinje njezino zagrijavanje jer zrak postaje sve gušći. Temperatura raste i do 1000 ^oC, što je dovoljno za taljenje čelika, a sonda u sljedeće dvije minute usporava s deceleracijom od 12 Zemljinih G, što je uspori na oko 1600 km/h. Na oko 16 km od površine Marsa otvara se padobran, a 15 sekundi nakon toga odbacuje se toplinski štit istovremenim aktiviranjem šest pirotehničkih uređaja. Deset sekundi nakon odbacivanja toplinskog štita izbacuju se noge potrebne za slijetanje. Minutu nakon toga aktivira se radar za mjerenje brzine i udaljenost letjelice od površine. Na udaljenosti od oko 1600 m od površine odvaja se poseban modul za slijetanje i pali svoje motore. Taj modul treba se brzo maknuti u stranu da ga pri slijetanju ne pogodi dio od kojega se odvojio. Zadnji je korak gašenje motora pri dodiru s tlom, što osigurava stabilnost nakon slijetanja.

Nekoliko minuta po uspješnu slijetanju InSight je na Zemlju poslao i prve fotografije, a početak znanstvenih istraživanja počet će za tri mjeseca i trajati oko dvije godine. U seizmičkom eksperimentu (SEIS) radit će se precizna mjerenja „marsotresa“ i ostalih unutrašnjih aktivnosti zbog boljeg razumijevanja povijesti i strukture planeta. Istraživat će se također kako marsovska kora i plašt reagiraju na udare meteorita, što će posredno dati informacije o unutrašnjoj strukturi Crvenog planeta. SEIS je napravila Francuska svemirska agencija (CNES) uz sudjelovanje poznatih europskih znanstvenih institucija. Pothvat zahtijeva suradnju više zemalja zbog financijskih, ali i kadrovskih razloga. U svojoj knjizi 21 lekcija za 21. stoljeće Yuval Harari kaže da je razlog za ujedinjavanja plemena u nacije i stvaranje država bio da su tako ujedinjeni ljudi mogli lakše poduzimati pothvate gradnje velikih brana, organizirati zdravstvenu skrb za pučanstvo i provoditi znanstvena istraživanja. Neka današnja istraživanja toliko su skupa i kompleksna da ih može provesti samo velik skup razvijenih zemalja ujedinjenih oko zajedničkog cilja. Ta istraživanja osim što šire horizonte znanja donose napredak s razvojem novih tehnologija.

Ljude intrigira i moguće postojanje života negdje izvan Zemlje. Ne iznenađuje onda da profesor psihologije Albert A. Harrison kaže da bi spoznaja da nismo sami u svemiru utjecala na filozofiju, znanost i religiju. S druge strane u kršćanstvu i drugim monoteističkim religijama nigdje se ne tvrdi da smo sami u svemiru pa nije skroz jasan zaključak mnogih mislilaca ateističkog svjetonazora da bi otkriće života izvan Zemlje znatno utjecalo na religije diljem svijeta.

Možda se neki pitaju zašto trošimo milijarde na istraživanje Marsa kad ima još ljudi koji gladuju. S takvim pitanjima susretali su se mnogi istraživači i znanstvenici u povijesti. Odgovor je uvijek isti: da nismo uvijek iznova vođeni znatiželjom nastavljali istraživati i ulagati u znanost, još bismo i danas bili lovci i skupljači kao naši preci prije desetak tisuća godina.